Meduzina dosada
Istrošila sam staklo u kući:
vunom presvučene prozore,
ogledalo pričvršćeno iznad
umivaonika u kupatilu, staru vazu
što u garaži skuplja prašinu.
Koliko sam mogla razaznati,
more je bilo teško poput planina,
lišeno brodova punih vina
i maslina krepkih od
soli pradavnih riba.
Morala sam otvoriti prozor da to vidim –
je li poznato da more na određenim dubinama
visi poput katrana?
Tako je gusto da ga možeš vilama
probosti, a razdvojena voda
jedva se nazad previja.
Ova kuća je prorijeđena,
providna
poput stare kože zategnute
preko vena, zakrivljenih kostiju.
Nema jedara što se nadimaju
ili kašlju na vjetru –
horizont je nag
poput navoštenog ramena.
Parabola o mjesečaru
Ne zaboravi ga. Mjesečara slijepca
što hodi u mraku šutke, stopalima čita Brailleovo pismo
tla: oblutke nalik na stare zube i krljušti od kore
spale s drveća što u vodi pliva.
Njemu bolje ne biva. Bolje mu ne biva.
Oluja poput svjetiljke nad lišćem visi.
On hoda i hoda. Misli mu
u drugom životu, snova tamnici,
ne zna da se bliži bezdana krzavoj
ivici: rudniku ili plikovitom kamenolomu
čije se vode u ovo doba noći crne.
Kad mu stopalo proklizi, budi se i vidi da pada,
ne zna gdje tlo prestaje ni gdje ponovo
počinje. Korijenje paprati izrasle po litici klizi
poput larvi niz očne mu kapke,
dok on konačno ne zgrabi granu i spasi se pada.
Ne zaboravi kako je satima visio sve dok se nije
spustio na tlo pedalj udaljeno od njegovih stopala.
Ne zaboravi kako se um širom otvara u mraku.
Na čistom zraku. Bog se negdje drugo oženio.
Autorica: L.S. McKee
Prevele i priredile: Selma Asotić i Zerina Zahirović
Istrošila sam staklo u kući:
vunom presvučene prozore,
ogledalo pričvršćeno iznad
umivaonika u kupatilu, staru vazu
što u garaži skuplja prašinu.
Koliko sam mogla razaznati,
more je bilo teško poput planina,
lišeno brodova punih vina
i maslina krepkih od
soli pradavnih riba.
Morala sam otvoriti prozor da to vidim –
je li poznato da more na određenim dubinama
visi poput katrana?
Tako je gusto da ga možeš vilama
probosti, a razdvojena voda
jedva se nazad previja.
Ova kuća je prorijeđena,
providna
poput stare kože zategnute
preko vena, zakrivljenih kostiju.
Nema jedara što se nadimaju
ili kašlju na vjetru –
horizont je nag
poput navoštenog ramena.
Parabola o mjesečaru
Ne zaboravi ga. Mjesečara slijepca
što hodi u mraku šutke, stopalima čita Brailleovo pismo
tla: oblutke nalik na stare zube i krljušti od kore
spale s drveća što u vodi pliva.
Njemu bolje ne biva. Bolje mu ne biva.
Oluja poput svjetiljke nad lišćem visi.
On hoda i hoda. Misli mu
u drugom životu, snova tamnici,
ne zna da se bliži bezdana krzavoj
ivici: rudniku ili plikovitom kamenolomu
čije se vode u ovo doba noći crne.
Kad mu stopalo proklizi, budi se i vidi da pada,
ne zna gdje tlo prestaje ni gdje ponovo
počinje. Korijenje paprati izrasle po litici klizi
poput larvi niz očne mu kapke,
dok on konačno ne zgrabi granu i spasi se pada.
Ne zaboravi kako je satima visio sve dok se nije
spustio na tlo pedalj udaljeno od njegovih stopala.
Ne zaboravi kako se um širom otvara u mraku.
Na čistom zraku. Bog se negdje drugo oženio.
Autorica: L.S. McKee
Prevele i priredile: Selma Asotić i Zerina Zahirović
Preuzeto sa stranice časopisa Bona koji Hyperborea preporučuje.
